Soljani

Soljani su drugo po veličini selo u općini Vrbanja. Povezano je s tri susjedna sela: Vrbanjom, Strošincima i Drenovcima.

Povijest sela

U vrijeme Rimskog Carstva na ovim prostorima pružala se glavna rimska cesta koja je vodila prema Sirmiumu. U povijesnim kartama na ovom području ucrtano je mjesto Saldis, a to je bila postaja preko koje se dopremala sol iz Tuzle (u starijim hrvatskim izvorima: “Soli”).

Prvi put se naziv Soljani (Sauly, Sali possesio 1329.) spominje u papinskim kolonalnim spisima. Zanimljivo je da se u različitim vremenima od Rimljana, preko Srednjeg vijeka pa sve do danas na području ovog sela javlja uvijek ime koje potječe od riječi sol: saldis-sauly-sali-zafalava (mađarski).

U srednjem vijeku na području Soljana se uvijek spominje nekoliko posjeda gotovo uvijek i naseobina. Medu njima svakako je najvažniji “Zeuzdenreue possesio” 1364. (“Zvjezdani grad”), čiji ostatci temelja postoje i danas s opkopima uz rijeku Studvu. Spominje se da je postojalo čak 10 manjih naseobina uz rijeku Studvu koji su pripadali Morovićima, velikaškoj obitelji koja je izumrla u 15. stoljeću.

1536. godine ovo područje zaposjedaju Turci. Nakon oslobađanja od turske vlasti, turska vojska je bježala pred Austro-ugarskom vojskom. Pri povlačenju, Turci su pobili mnogo ljudi i popalili kuće. Preživio je samo narod koji se skrivao po šumama. Kako bi lakše preživjeli, austrijske su im vlasti predlagale da se udruže u veće zajednice, pa se prva veća skupina ljudi naselila na području Soljana koje se danas naziva Staro selo. Tamo su sagradili i crkvu, a kako su kasnije uvidjeli da su je sagradili na niskom poplavnom terenu nastavili su graditi selo u obliku slova S, prema višem terenu gdje će sagraditi novu crkvu. Sagrađene kuće su bile velike, jer je u kućama živjelo više obitelji (zadružni način života). Zemljišnik (gruntovnica) sela dobivena je 1804. godine, a prema toj gruntovnici selo je podijeljeno na pet dijelova:

  • *Selo, naseljeno područje
  • *Veliki Poloj
  • *Popovci
  • *Staro selo
  • *Šljivici
  • Nakon ustroja Brodske pukovnije (regimente),  Soljani pripadaju 12. satniji (kompaniji) spomenute regimente kojoj je sjedište bilo u Drenovcima. Od tog vremena ovo područje se naziva Cvelferijom, a naziv je dobila po njemačkoj riječi za dvanaest – zwölf (izg. cvelf).

    Prvi popisi stanovnika na ovom području vođeni su 1754. godine, a vodila ga je morovićka župa kojoj su tada Soljani i okolna sela pripadali. Prema tom popisu, Soljani imaju 46 bračnih parova i 175 vjernika za pričest (ne broje se djeca koja nisu primila svetu pričest). To je bio katolički popis. Prvi cjeloviti podaci o stanovništvu čuvaju se u Pečuhu u biskupskom arhivu, a govore da su Soljani 1767. godine imali 35 domova, 344 osobe, 67 bračnih parova, 252 osobe koje primaju Sv.pričest, te 111 krizmanih. Tada su popisana i imena i prezimena stanovnika, a u Soljanima je zabilježeno 16 prezimena: Filipiović, Žužić, Žderić, Bartlovoić, Kovanović, Plavšić, Maltaški, Trconić, Pavlović, Ljubičić, Gvozdić, Šimić, Rogić, Galović, Vladisavljević i Vidaković.

    Sredinom 18. stoljeća, u Soljanima, kao i u drugim mjestima završeno je stjerivanje kuća u red (tzv. ušoravanje). To znači da su kuće pravljene uz cestu u jedan ili dva reda. Zemljište koje je pripadalo zadrugama bila su u cjelovitim zaokruženim posjedima odmah izvan sela i nisu bila raštrkana po ataru. U središtu sela nalazile su se glavne institucije, crkva, krčme i časnički stanovi. Kuće su pravljene od drveta na podzidanim temeljima.

    Nagli razvoj Soljana počeo je u prvoj polovici 18. stoljeća i trajao je do 1. svjetskog rata. U tom su se razdoblju počeli graditi stanovi. Stanovi su po veličini i uređenosti označavali snagu i bogatstvo zajednice. Do prvog svjetskog rata Soljani su imali oko 85 stanova. Najbolji stanovi u selu tada su bili “Galović stanovi”. Izgradnjom stanova razvijalo se pčelarstvo, stočarstvo i voćarstvo. Od voća su se najviše sadile šljive. U tom razdoblju u selo dolaze “drotari” i “pendžeraši”. Drotari su migrirali iz Slovačke za boljom zaradom. “Pendžeraši” (od turske riječi “pendžer” što znači prozor) dolaze također iz Slovačke, iz Trenčina i Trnave, a oni su stavljali stakla na prozore i zbog toga dobili takvo ime. Ti Slovaci su bili katoličke vjeroispovjesti. Jedan dio Slovaka došao je i iz Vojvodine, takozvanom sekundarnom migracijom, krajem 18., početkom 19. stoljeća, a oni su bili evangelici. Slovaci katolici brže su se asimilirali među hrvatskim stanovništvom, jer im Katolička crkva nije smatrala potrebnim osigurati obrede na slovačkom jeziku, a i oni to sami nisu tražili. Slovaci evangelici su i nakon doseljavanja u Soljane održavali kontakte sa slovačkom evangeličkom zajednicom u Vojvodini, imali su svoje svećenike i službe na slovačkom jeziku pa su duže vremena odolijevali asimilaciji. Potomci ovih skupina ljudi i danas žive u Soljanima, o čemu svjedoče i njihova prezimena.

    Prvi svjetski rat nije se vodio na ovom području iako su ljudi bili vojni obveznici na drugim područjima. Mnogi su izbjegavali vojnu obvezu i skrivali se po šumama gdje su živjeli u kolibama sa svinjama. Sirotinja iz sela išla je u rat za komad zemlje. Mnogi su tako i poginuli. Prema prijeratnom popisu iz 1910. Soljani su imali 1693 stanovnika. Prvi svjetski rat uništio je soljansko gospodarstvo jer su mnogi radno sposobni ljudi morali na bojište. Po popisu nakon rata, 1931. godine, Soljani su imali 1932 stanovnika.

    Nakon Prvog svjetskog rata u Soljane je tadašnji župnik Ivan Barbić doveo tridesetak muške djece iz Hercegovine u dobi od 10 do 13 godina. U Hercegovini je u to vrijeme vladala glad, pa su djeca dovedena u Soljane i raspodjeljena po domaćinstvima kako bi pomagali u svakodnevnim poslovima. Kasnije su se u Soljane doselile i čitave obitelji, pa tako danas ti ljudi i njihovi potomci čine polovicu stanovništva sela.

    Drugi svjetski rat donio je velika stradanja. Poginulo je pedeset mladih ljudi izmedu 15 i 30 godina. Nakon Drugog svjetskog rata provedena je agrarna reforma. Gazdama je oduzeta zemlja, pa je tako agrarni maksimum iznosio 10 hektara. 1948. godine počele su se osnivati seljačke zadruge u koju su unošene zemlja, stoka, alati i slično. Već sljedeće godine više od pola sela je bilo u zadrugama, a u selu su postojale dvije: Zadruga Bratstvo i jedinstvo i Zadruga Napredak. U to vrijeme je soljanski atar bio vrlo loš jer su u njega slijevale vode s vrbanjskog i drenovačkog atara. Komasacija je bila nužna. Počela je 1946. godine, a dovršena 1958. Iskopano je 133 km kanala i izgrađeno 144 kolnih prijelaza (ćuprije). Nakon komesacije, Soljani su postali vodeće selo u proizvodnji hrane u okolici. 1960. godine počelo se s asfaltiranjem ceste prema Strošincima i popravljanjem seoskih cesta.

    Kraj stoljeća opet je donio rat u državi, ali Soljani su opet pošteđeni ratnih razaranja. No, ipak je šest stanovnika sela izgubilo život od neprijateljskog oružja. Nakon Domovinskog rata razvoj sela više stagnira nego napreduje. Asfaltirane su preostale seoske ceste i u sve ulice provedena javna rasvjeta. U gospodarskom smislu selo još nije postiglo velik napredak.